Dragi čitaoci,

Prilikom drugog, za ovu školsku godinu posljednjeg izlaska našeg lista, najljepše vas pozdravljamo i pozivamo na još intenzivniju suradnju.

Obraćamo se mladim literatima, reporterima, fotoamaterima, likovnjacima i drugima da nam do idućeg broja pripreme sto vise radova kako bi nam list bio što bogatiji i sadržajniji.

Pozivamo na suradnju ne samo učenike Osnovne škole Metković već i učenike ostalih škola na području naše općine. Uspostavili smo dobru suradnju i sa učenicima Osnovne škole »Veselin Bečević« iz Čapljine pa i njih pozivamo da u idućem broju učestvuju sa još više svojih radova.

I na kraju, redakcija vas želi sretne i ugodne školske praznike!

LITERARNA GRUPA

Ustraj vijetnamski narode

Sinoć, duboko u noć, nisam mogla zasipati. Potresla me jedna nova vijest iz dnevnika rata u Vijetnamu.

Gledala sam TV dnevnik. Spiker je izjavio: »Izvršen je novi pokolj nad Vijetnamcima, dosad najteži. Putnici jedinog putničkog broda ostali su. zaprepašteni, jer brod kojim su plovili morao je krčiti put kroz tjelesa koja su plovila rijekom.«

Zaista ne mogu shvatiti američku politiku. Zašto jedna država koja šalje ljude na mjesec, muti vodu mira daleko od svoje domovine, u Vijetnamu? Zašto Amerika ne pusti vijetnamski narod da sam upravlja u svojoj zemlji ?

Shvaćam i odobravam rat koji vodi Vijetnam. Ali ne mogu shvatiti rat koji vodi Amerika. Ne mogu shvatiti pobude za tuđim, za uništavanjem slobode.

Koliko je samo ljudi poginulo i djece uvelo u tom ratu!

Zato ustraj vijetnamski narode, moje su želje da pravda i sloboda budu na tvojoj strani!

Maja Baće

Crvena poruka

Dan mladosti. Mladost koja je u srcu svakog čovjeka, mladost koja ne pripada sama mladima, mladost simbol hrabrosti, pobjeda, ljubavi... Mladost, mladost u proljeću, mladost u cvijeću, mladost u bujanju, mladost u sreći ovog velikog dana.

Osjetimo mladost, osjetimo lakoću danas svi, osjetimo ljubavi koju nam šalje jedan prekaljeni borac, jedan heroj, jedno biće živo u svima nama! Pogledajmo osmijeh sreće na tom blagom, ispaćenom licu! Potražimo skrivenu suzu radosti, zaborava pod oštrim borama velikog dobročinitelja!  Pružimo  ruke,   ruke ljubavi

tom dragom čovjeku, tom divnom duhu uvijek mladom, čilom, punom poleta i razumijevanja za sve nas.

Da, uberimo jednu crvenu ružu i pustimo da vjetar nosi njene latice visoko, visoko, u nadi da će bar jedna latica stići na željeni cilj, u nadi da će čovjek, koji primi tu poruku, pročitati iz nje sve ono što mi osjećamo, sve ono što mi želimo, sve ono za što se taj čovjek sa svima nama borio, bori danas i borit će se.

A na kraju te duge, duge poruke stajat će napisano slovima ljubavi, slovima bratstva, slovima sreće s tisuću želja:

»Sretan ti rođendan, druže Tito!«

Marija Krtalić, VII c

Moje misli su na
strani onih koju su potčinjeni

Zlatno sunce prosipa svoje zrake po zelenim šumama i lugovima. Ono plovi po plavom slobodnom nebu i kao da se ponosi što nije zaklonjeno sivim ciljevima neprijateljskih topova.

Sjetih se izgladnjele djece iz Bijafre. Oni na svoje sunce gledaju kao na lijepo ispečenu, okruglu pogaču i žele da je dohvate svojim tankim crnim ručicama. Oni su gladni i često jedu i najneukusnije biljke.

Visoki i snažni crnci rade danonoćno za bogate bijele kapitaliste. Crnci svojim znojem i krvlju zalijevaju ogromne plantaže pamuka i kafe. Grubi i bezosjećajni kapitalisti stoje sa bičevima u rukama i pri najmanjoj pogrešci bič puca po crnoj koži bespravnog roba. Bijeli gospodari prave velike poslove na žuljevima i jakim mišićima svojih robova koje nazivaju stokom koja govori.

Njihova djeca odmah postaju robovi. Mučan i težak život nastavlja se i na slijedećoj generaciji. To ide tako kroz mnogo i mnogo vjekova, a traje i danas. Svaki od njih se bori da i njihovo sunce zasja na slobodnom nebu poput jugoslavenskog.

Moje misli su na stani onih koji su potčinjeni.

Vedrania Ekimečić V 10

o. š. »Veselin Bečević« Čapljina

Intervju sa VIS-om „Crveni koralji”

Nedavno su u naše mjesto došli »Crveni koralji«. Jednostavni, sa obilježjima vremena koje su sami stvorili, izgledali su simpatično. Iznenađujuće drugarske i neuobražene bile su geste prijateljstva sa kojima su došli u Metković.

Razgovor, koji sam vodila s njima, bio je kratak, ali ipak, trebalo je skupiti svu hrabrost.

Za razgovor sam zamolila Borisa Babarovića. Evo tog razgovora:

— Druže Boris, koliko dugo djelujete kao grupa?

* Kao grupa uspješno djelujemo već osam godina.

* To je najbolje što su mladi na području muzike mogli lansirati.

— Po vašem mišljenju tko je naš najbolji kompozitor?

* Malo nezgodno pitanje, ali mislim da je to Kornelije Kovač.

— Danas u Jugoslaviji djeluje dosta VIS-ova, koji je po vašem mišljenju najbolji?

* Mislite grupa? Onda je to naravno »Korni grupa-«.

— Kada izlazi vaša nova ploča?

* Izlazi za dva tjedna, a večeras ste čuli dvije kompozicije s te nove ploče.

— Što savjetujete mladima?

* Puno učiti, jer samo se tada može nešto postići i očekivati.

— Vaši planovi za budućnost?

* Svakako turneje i snimanje ploča. Pa, uvijek treba planirati.

— Da li ćete još koji put navratiti u naše mjesto?

* Naravno! Kad god nas pozovete, mi ćemo doći.«

— Hvala druže, Borise.

— Vi ste do sada doživjeli dosta uspjeha. Koji vam je najdraži?

* Naš najdraži uspjeh je Zagreb 67.

— Kakvo je vaše mišljenje o ovogodišnjem »Zagrebu 70«?

* Mislim da je to uspjela organizacija našeg najvećeg festivala.

— Od kompozicija koje izvodite, koja vam je najdraža?

* To je kompozicija »Ne pitajte za nju«.

— Kakvo je vaše mišljenje o undenground muzici?

Ovaj razgovor se nije vodio u nekom elegantnom hotelu, ali prijateljsku atmosferu nije poremetila ni galama oduševljene publike, ni galama onih koji su tražili autograme.

Bili smo svjedoci uspješnog izvođenja desetak kompozicija koje osvajaju naše top-liste, pa zato simpatičnom Borisu i »Crvenim koraljima« poželimo uspjeh.

Razgovor vodila

KEŽIĆ MARIJA, vođa

»Literalne grupe«

 

Majka - djete - rat

Tišna, tišina smrti. Sudbonosna tama vlada bespućem. Godina — nije važno koja. Mjesto — nedogled prostora nad kojim se nadvio zlosutni vjesnik smrti. Zbor umrlih pjeva pjesmu jeze, zvona straha oglašavaju, a negdje iz maglovite prošlosti korača jedna žena. Korača ona, pada, spotiče se i opet podiže, hodajući zemljom natopljenom krvlju nad kojom plače nebo sudbine ... Praćena uzdasima samoće korača ona u neizvjesnost i traži odgovor prošlosti. Iz očiju joj zrači treperava tuga, iz duše izbija gorčina, a usahlo srce žeđa za osvetom. — Vratite joj njeno dijete!

Pogled joj poleti k nebu sudbine i kao da od njega traži nešto nepovratno toliko drago: »Zašto moga djeteta više nema? Smrt, taj dželat života, bacila je u svoj nezasitni ponor dijete — moje tek rođeno dijete. Kada se u mom naručju njegov životni plamen ugasio, ja sam propala. Moje ideje su se raspršile u trenutku sudbine. Ideale sam zakopala duboko u nepovrat.  I  sada  sam sama, moj

drug je strah, moj stalni pratilac je neizvjesnost. A što sam zapravo ja? — Komad mesa, bezvrijedan stari kaput, pahuljica prolaznosti? Pogledajte me! Moje ruke su omlitavile, tijelo sagnjilo, još jedino duša lebdi pod znakom pitanja. Što ste učinili od ljubavi, sreće, veselja? Što ste učinili od života? Otišli su zajedno s mojim djetetom i neće se više vratiti da ovjenčaju sutrašnjicu, da razbude pospalo cvijeće i ljepotu života vrate u stvarnost... Riječi gorčine odzvanjaju labirintom, zemlja drhti, dim zgarišta leluja, maglena sjećanja naviru uz jezivu pjesmu umrlih, uz zaglušujuću buku zvona ...

Pogledam skrhane žene okrenuh se prema nebu sudbine i ugledah odgovor prošlosti: U samrtnom grču dijete pruža bespomoćno muke prema golubu polomljenih krila, koji trenutno drhti na poljuljanoj strehi života.

Bijednici, što ste učinili!

Gordana VIII d

Neretva

I tako stoljećima prkose jedno drugom trošeći se u žudnji da se međusobno unište.

Huči i pjeni se ćudljiva rijeka i poskakuje u vrtlozima.

Litice i sura stabla u njoj se zrcale kao sablazni.

Nad njom orlovi svijaju svoja gnijezda, iznad nje plove tmurni oblaci, tutnje grmljavine u jesenskim noćima. Nad njom galebovi kruže u

modra i prozračna jutra donoseći joj pozdrave s morske pučine.

A ona ni za čim ne haje zabavljena svakodnevnom vodenom igrom.

Neretva ima svoje draži i svoje tajne. Ona je vesela i razdragana, opaka i ćudljiva.

Ona je zla i krotka istodobno.

Dobroslav Gnječ,
VII r. Kula Norinska
 

Veče

Sunce se primaklo brdima. Postalo je rumeno i okruglo.

Užarena zemlja se počela hladiti. Kokoši se spremaju za počinak. Laste još hvataju mušice. Dosadni komarci zuje oko glave. Pastiri tjeraju stoku s paše.

Okruglo sunce je zašlo za   brda.   Bijeli  mjesec  je povirio.  Gleda  da  li  je  još

netko budan. Zvjezdice nemirno trepere.

Jurica Ilić V f

 

Prohujalo je
moje djetinstvo

Vrijeme i život teku kao pjenušava rijeka i za sobom ostavljaju trag — uspomene.

I moje djetinjstvo je prohujalo, a ostale su nezaboravne uspomene. A da njih nije, činilo bi mi se kao da ga nije ni bilo.

Zato sjećanje na njih moje srce ispunjava radošću.

Sada te uspomene blijede, jer preda mnom stoji dug put, život...

Anka Volarević
VIII razred
O. š. Nova Sela

Jedan
rastanak

Bila sam malena. Moja mama se spremala u Zagreb.

Došlo je veče kada je trebala otići. Išli smo je ispratiti. Bilo mi je žao majke. Bila sam tužna. Počela sam plakati. Držala sam majku za ruku. Tada je došao autobus.

Majka je također bila jako tužna. Teško joj bilo otići i ostaviti nas. Pred polazak autobusa kondukter je rekao: »Gospođo, žao mi je, ali se morate rastati«. Mama je ušla. Autobus je otišao.

Bila sam žalosna i uplakana. Jedva sam čekala da se vrati.

Vanda Volarević II c

Jedna stranica
iz dnevnika

Dan je tmuran. Stojim na obali mora. Ispred mene beskonačno tajanstveno more s mnogo tisuća algi koje zacrne more kad je oluja. To mi je danas i potvrđeno.

A gore, na nebu, gomilaju se oblaci umorni od dugog putovanja. Na horizontu se javljaju prve munje s grmljavinom.

Dosad mirno more poče da luduje. Valovi zapljuskuju obalu. Sklonim se u jedno šuplje stablo. Čuje se kreštav glas ptica, ali začas ih nadjača grmljavina.

Odjednom se prolomi strašan tresak. More se žestoko uzburka, poče da pjeni, huči, valja. Oblaci se prolomiše i kiša bijesno zasu pučinu i obalu. Uto stigne i vjetar. Bijaše to pravi orkan, onaj strahoviti vjetar koji čupa stabla, kome ni najčvršća kopnena građevina ne odolijeva. Sve je nosio za sobom u daljine. Valovi visoko lete u zrak.

Strašno je i veličanstveno doživjeti oluju na Crnom moru.

    Carević Vanda V e

Moj pas

Od svih domaćih životinja koje imam najdraži mi je pas. Nije tako velik, ali je okretan. Uši su mu obješene  i  zašiljene  na vrhu. Na nogama ima veoma oštre kandže. Tijelo mu je obraslo sivim  i gustim

dlakama koje ljeti opadaju, vrti kratkim repom! A noću Kako je samo nestašan dok mu se u pomrčini svjetlucaju zelene oči kao dragulji.

Tata ga vodi u lov. Iako je mlad, već spretno lovi. Zato ga volim. I hranim ga kad god je gladan. A on mi zauzvrat čuva kuću. Ne prilazite mu dok je na straži. Ali nije opasan kad se igra. Tada je živahan i dobroćudan. Ponekad je i nepromišljen. Zaboravi se pa napravi štetu kao što je napravio jednom kad su patke prolazile pored njegove drvene štenare. Strašno su gakale. To ga je razljutilo pa je naglo skočio. Uspio je uhvatiti jednu. Htio ju je rastrgati. Sigurno bi i uspio da ja nisam tada naišao. I tako — sve se dobro svršilo.

Glupe patke! Kako se samo usuđuju! Zar ne znaju da je moja Astna baš tada sanjarila o nekom lovačkom podvigu.

Dinko Jerković,
IV r. Kula Norinska

Prozor u
svijet

Najljepši prozor u svijet je moja čitanka. Ona mi je jedna od najljepših knjiga i nerazdvojni drug.

Svojim zlatnogrivim, dobročudnim, krilatim konjićem povede me u razne krajeve svijeta: Tamo gdje djeca gladuju, gdje su djece vesela i sita, ili pak u svijet dobrih vila i zlih vještica. Konjić me vodi da što bolje upoznam čitanku i njezine junake: hrabrog Kekeca, nježnu i poniznu Kozetu, neukog seljaka Zgubidana, pametnog pastirića mnoge partizanske junake, kraljeve itd.

Čitanku sve više volim. Ona me vodi i upoznaje s novim krajevima i malim junacima koji su poginuli da bi spasili partizane.

Željela bih da sjednem na leđa letećem konjiću i da putujem još dalje u svijet bajki.

      Majić Anđela V d

Moj san

Uvečer sam legao umoran u svoj krevet. Ne znam kako sam zaspao i počeo sanjati našu zemlju.

Izgledala je kao u kameno dioba, Živjeli smo u pećinama i pravili od kamena razne predmete.

Kad sam sebi napravio stelice, luk, nož i koplje, pošao sam u lov na životinje. Bio sam velika slila. Snažan dječak. Na povratku iz lova donio sam u pećinu zeca, jelena i srnu. Moji roditelji i ja imali smo dabar apetit, pa srno mogli sve pojesti. Ostale su samo gole kosti.

Kad sam drugi put pošao u lov imao sam što vidjeti! Krdo mamuta! Jedan me opazio i potrčao prema meni. Uhvatio me svojim kljovama i bacio na zemlju. Ja nisam imao snage da se borim, nego sam se prepao i od velikog straha probudio. Nisam zaboravio san iz kamenog dioba, iako sam se ponio kao kukavica.

      Pačić Ilko IV b

Reportaža o našj školi

Prije nekoliko mjeseci Školska televizija — Zagreb posjetila je našu školu o kojoj su snimili reportažu.

U emisiji su drug direktor i pedagog govorili o kabinetskoj nastavi koja je ove godine uvedena u više razrede.

Kamere su snimale nekoliko kabineta. Nastavnici su govorili kakav je utisak ostavila kabinetska nastava na učenike i nastavnike, kakio je to za učenike bilo u početku neobično, a sada su se navikli i zadovoljni su.

Međutim kamere nisu posjetile samo više razrede, nego i niže.

Tko je gledao emisiju, mogao je steći utisak o novom i boljem načinu rada naše škole.

Reportaža je završila pjesmom koju je pjevao učenički zbor s panoramom Metkovića.

 Ovo je bio veoma važan događaj za našu školu.

    Sušac Slavica IV a

Proljeće

Svojim tankim nožicama dodirne prirodu i ona oživi. Nježnim ticalima, takne cvjetić i on se otvori. Boju sa svojih šarenih krila saspe na drveće i cvijeće pa oni postanu ružičasti, bijeli, žuti i plavi.

Zato djeca kažu: »Najljepše je živjeti u krilu proljeća«.

 Barbarić Tereza III a

Klemlica Jerković,

VII r. Kula Norinska

Proljeće

Došlo je proljeće
i prvo mirisno cvijeće
— skijati se više nitko neće.
Berem radosna ljubičice
i mirisne proljetnice.

Proljeće veselo šeta,
šalje sunce i vjetar
da objave radost širom svijeta:
Došlo je proljeće,
dovelo laste i cvijeće.

Kata Njavro VI b

Seoba

Već je pao s grane
list uveo, žut.
Spremaju se ptice
na daleki put.

Vratit će se opet
kad proljeće grane,
kad livada zelena
ponovo postane.

Marica Dominiković,
VII T. Kula N.
 

Most

Na rijeci Neretvi stoji starac most.

Preživio je on mnogo godina. Oko njega su se igrali galebovi.

Na njegovim leđima je uvijek dosta pješaka i automobila. Mnogo tereta je prenio na leđima. S njega su ribiči pecali ribe.

Ali on je sada starac. Umorio se. Njegova leđa su zarđala. Sad će ga zamijeniti novi lijep most. Stari će se most srušiti.

Bebić Snježana II c

Igra

Snopi sunčanih zraka probudilo je malo pirgavo lane koje je ležalo uz svoju majku-košutu.

Nestašno je poskočilo i stalo skakutati po mekoj zelenoj travici, koja se svjetlucala na suncu od kristalnih kapi jutarnje rose.

Malene glavice cvijeća počele su se otvarati pokazujući, poput maslačka, svoj zlatni svjetložuti pelud.
U daljini letio je leptir šarenih krila čas dižući a čas spuštajući se sa cvijeta na cvijet. Taj lijepi leptir svojim živahnim pokretima privukao je malo lane. Ono je stalo skakutati i trčati slijedeći ga, a leptir je letio prema šumi koja je postajala sve gušća i gušća.

Na drveću su pjevale i skakutale ptice sa grane na granu. Sve se orilo od njihove proljetne pjesme.

Odjednom taj leptir nestade, a lane osta samo među drvećem i šumskim životinjama.

Tada se sjeti majke i pođe k  njoj  uskom  stazom obraslom bujnom travom. Ubrzo  se  nađe  uz  nju  i  u

njenom toplom krilu s nestrpljenjem očekivanu zaštitu.

Brajević Marina V

Pas bobi

Pse volim zbog njihove odanosti i vjernosti.

Najviše lijepih utisaka na mene ostavio je pas naše susjetke. Zvao se Bobi i bio je čistokrvni vučjak. Iz njegovih očiju zračila je dobroćudnost. Volio me pratiti. Sva djeca iz ulice dolazila su kod Bobi ja da se malo poigra ju s njim. Ja sam obično jahao na njemu i potezao ga za šiljate uši. Ali jedan događaj mi zamalo nije omrznuo pse.

Kad sam s Matkom išao kod tete Cice napao nas je poludivlji  pa s koji  se tuda vucarao. Matko je zbrisao,  a ja sam pao  i  pas 

me ujeo. Tada je došla teta Cica i otjerala ga. Oči su mi bile kao tanjurići od šolja za kavu, pune crvenila, a srce mi je lupalo kao parni čekić.

Ipak je sve dobro prošlo, a ja i danas vjerujem da pas zna biti vrlo odan čovjek.

 Nikola Marušić V d

Vjetar

Vjetar jako puše. Savija i lomi grane. On ruši antene. Srušio je krovove kuća. Mnoga djeca nisu mogla doći u školu. Najviše puše na mostu. Odnosi ljudima kišobrane. Vjetar je slomio veliki bor. Prevrnuo je kante. Iz kante se prevrnulo smeće, pa ga vjetar raznosi.

Marina Kosović I c

Dolazak proljeća

Proljeće se budi,
cvjeta drveće,
odlazi zima,
a ostaje cvijeće.

Vratile se ptice,
pa okolo lijeću
i vrlo često
na krovove slijeću.

Vidjeli smo već
i prve leptire,
što veselo lete
i krila šire.

Polje se ore,
sadi i sije,
a na vedrom nebu
sunce se smije.
I opet sve ponovo
buja i raste,
kao što i uvijek
vraćaju se laste.

Remzo Dedić VII a

Cvijet

U žutu i zrelu jesen
u suhoj travi
procvao sanjiv cvijet.
Pust i sam
tugovao je na vjetru.
Tek ponekad
sunce je obasjalo
bijele i čiste latice.
A onda — on je skapao
poput kasne zvijezde.

Miljenka Boljević,   
VII r, Kula Norinska

Moja maca

Imam jednu macu,
ime joj je Ana.
Cio dan se šeta
kao neka dama.

Čim u kuću kroči
na rame mi skoči.
Šapicom me gladi
i gleda u oči.

Vragolan je pravi.
Vrti se ko čigra
i sa mojom sestrom
cio dan se igra.

Manenica Marija V f

Takmičenje

U drugoj polovini mjeseca travnja u Metkoviću je održano općinsko takmičenje iz matematike na koje je bilo prijavljeno oko 35 takmičara.

U 8 sati priređen je doručak za nastavnike i takmičare, a zatim smo krenuli u školu. Zajedno sa nastavnicima ušli smo u salu, i po već određenom redu, sjeli na svoja mjesta. Nastavnik, član komisije, nam je u kratkim crtama objasnio sve što smo trebali znati. Uskoro smo dobili zadatke i počeli ih rješavati. Nismo trebali žuriti jer, smio na raspolaganju imali 2 sata vremena. Ali usprkos tome počelo se velikom brzinom. Zadaci su bili prilično teški pa su nas nastavnici povremeno »osvježavali« bombonima. Sve je bilo mirno i tiho do nekoliko minuta prije kraja. Tada je počela trika sa vremenom. Takmičari su žurili da u ovim posljednjim minutama napišu izostavljene formule i brojeve koji su bili presudni za osvajanje bodova .

Poslije dva sata, koja su prošla kao munja, začu se glas nastavnika koji nas obavijesti da je predviđeno vrijeme isteklo. Uzeli smo naša rješenja, spremili ih u kovertu i odložili na klupu. Nastavnik ih pokupi i spremi, a zatim svi uz glasan žamor i razgovor iziđosmo vani.

Ivo Veraja VIII e

Sat matematike

Lagano umire sat u dodiru sa zvonom koje luđački i iznemoglo odzvanja hodnicima od predvorja do našeg razreda.

Tišina...

Ključanica na vratima zaškripi. Drhtave ruke vadile su knjige i pribor i opet se umirile. Vrata se posve otvoriše i drugarica uđe u razred. Digli smo se nesigurno, pozdravili je i ponovo sjeli. Naš šapat strujio je razredom i još nas je više zaokupljala misao o teškim zadacima i jedinicama koje traže svoje žrtve. Jedna grupa raspravljala je o nekom zadatku,  ali rješenja nije bilo.

Tek tada sam shvatila da se mi jedni pred drugima pravimo pametni, mada ništa ne znamo podcjenjujemo sebe i mrzimo one koji  znaju sve.

Sve to odjednom je prestalo. List po list provlačio se ispod drugaričine ruke i zaustavio se ispred mene. Drug je izišao pred tablu i njegova nesigurna ruka pisala je problem koji nije znao riješiti. Pomalo zadrhtah. Još jedan list se okrenu i ja iziđem pred tablu.

Uzela sam kredu, pokušala riješiti zadatak, ali uzalud. Okrenem se. Ponovo tišima. Sve oči uperene su u mene. Drugaričin pogled lutao je po razredu da potraži jednu podignutu ruku koje nije bilo.

Zvoni...

Na tabli je ostao neriješen problem koji čeka ruku da ga napiše.

Marija Pavlović VIII e

Jedno moje proljeće

Hoću da pišem o proljeću mladosti, a ne znam što je to. Možda je to neka istinita bajka koju priča život, ili možda pjesma koju pjeva svako naše srce.

Ne, ne znam sigurno.

Nalazim se na granici između zime i proljeća i razmišljam: da li ću ostati tu, u zimi isprepletenoj smijehom radoznale djece, ispunjene igračkama, praznim obećanjima, svađama ili da pođem naprijed u proljeće mladosti.

Mladost! Kako veličanstveno zvuči ta riječ malena po sadržaju, velika po značenju. Ja hoću da je okušam, hoću da je osjetim, hoću da vidim njeno lice koje je tako blizu mene, a ne vidim ga — lice proljeća mladosti

Gledam i mislim. S jedne strane vidim snijeg, bijel, čist baš kao srce svakog djeteta. U mislima vidim djecu kako zaprepašteno gledaju za mnom, a na drugoj strani gledam tiho otvaranje cvjetova i vijugavi put obasut proljećem, put koji vodi u nov život, u mladost, tamo gdje se čuju tihi zvuci gitara i šum vjetra, tamo gdje se slavi život, tamo gdje su svi isti ...

I ugledah tada mladiće i djevojke opijene srećom, svih rasa i boja. Ugledah osmjeh i osjetih da sam i ja dio tog proljeća i zakoraknuh. Slika mladića i djevojaka izbrisa se, cvjetovi proljeća nakloniše se, cvijet života se rastvori, a sve je mirno, tiho i veličanstveno. Prolazim sretan, potpuno sretan do novog života, do svog prvog proljeća!

Stvarno proljeće moje mladosti je istinita bajka koju priča život i pjesma koju pjeva svako naše srce.

Miljenko Dominiković VIII d

Na prvom satu fizičkog odgoja

U četvrtak smo imali prvi sat fizičkog odgoja. Cijeli razred je nestrpljivo  očekivao treći sat.

Za fizički odgoj bila je potrebna posebna odjeća i obuća. Na sebi smo imali triko i mornarsku majicu, a na nogama papuče za vježbe u dvorani.

Došao je nastavnik po nas i u redovima smo otišli u fiskulturnu dvoranu.

Ona je velika, čista i uredna. U jedinom kutu nalazi se mala greda, a do nje velika. Na sredini je odskočna daska, a u jedinom kraju vise konopci za penjanje.

Mi smo se penjali po konopcima, igrali sa loptama i hodali po gredama.

Bilo je i smijeha, jer svi nismo bili spretni i vješti ina tim spravama. Jedna drugarica je pala, pa smo joj se smijali, a ona se rasplakala.

Kad smo se umorili i oznojili, zazvonilo je zvono. Bilo nam je jako žao što je sat završio, ali smo ipak bili radosni, jer nam je bilo lijepo i zanimljivo na prvom satu fizičkog odgoja.

Čupić Katarina IV a

Povratak u stara
gnijezda

Došlo nam je proljeće.
U naručju sunca,
dovelo je sa sobom
i laste s juga.

Lastice malene
vesele i čile,
svoja stara gnijezda
nisu zaboravile.

Ankica Krtalić II a

Dvije suze

Dvije suze ... Strah
Zagađen dah.
Muzika, i riječi
tihe i spore,
riječi koje ipak nešto govore.

Kreću se aveti
s teretom u ruci.
Krv, krv nemirna, zgrčena
procvjetala u muci.

Dvije suze ... Nedoživljen san,
Sunce, i vjetar izmiješan.
Prašina, riječi...
i pala je zavjesa zavjesa sreći...

Krstičević Snježana VII a

Izgubljeno srce

Moje je srce
u dubini mora,
na dnu crnog, krvožednog ponora.
Moje je srce visoko u planinama,
zatrpano pod lavinama osjećaja.
I neka nitko, nitko ne pokušava
da nađe moje srce.

Vekić Katica VIII d

Za tebe

Skinut ću zvijezde s neba,
Očima žednim progutati more,
Krilima mladosti sakriti sunce.
Srušit ću kule mog djetinjstva,
Zaboravit ću slike prošlosti,
Samo da nađem tebe.

Vekić Katica VIII d

Djevojčica i sunce

Sunce ponekad ljestvicama
spletenim od nebeske plave paučine
silazi niz strehe i oluke,
i tada kroz prozor pruži zlatne ruke,
da pomiluje trepavice
riđokose djevojčice.

Marina Gopčević V c

Moj doživljaj
Andrićevog djela

U toku 1945. godine Ivo Andrić je objavio tri velika djela. Najznačajnije od njih je roman. Na Drini ćuprija. Možda se netko, čitajući to djelo, upitao, da li je to ustvari roman. Andrić je pratio jednu sredinu kroz vjekove i prokazao jedan veliki broj ličnosti, i to je više kronika nego roman. Međutim, on je sve te događaje i ličnosti povezao, a to znači da je to djelo ipak roman.

Ustvari, Andrić je kroniku pretvorio u roman. Ali, taj roman nema jednu određenu radnju niti određen sadržaj.

Andrić je u ovaj roman unio i neka svoja sjećanja iz mladosti. Čitava radnja se događa oko mosta na Drini kod Višegrada, zadužbine Mehmed-paše Sokolovića, Taj most povezuje događaje u jednu cjelinu.

Roman obuhvaća jedno veliko razdoblje, počevši od gradnje mosta, preko austrijske okupacije i, najzad, do početka Prvog svjetskog rata.

Ivo Andrić piše realistički i uspijeva da čitaoca veže uz sadržaj romana.

U romanu »Na Drini ćuprija« vrlo dobro su  opisani  neki likovi kao npr.

 Ćorkan, ili ljepotica Fata, koja je život završila,u  hladnim talasama Drine, ili vlasnica hotela Lotika, ili, najzad Alihodža. Sve te ličnosti žive svaka svojim životom, i, ustvari, taj roman se sastoji od nekoliko zasebnih dijelova koji su sretno spojeni u jednu cjelinu.

Andrić je sadržaju romana dao život, a to je visoki umjetnički domet. Svaku riječ je stavio na pravo mjesto. Tu je Andrić nenadmašiv.

I u pripovijetci Priča o kmetu Simanu mogu se zapaziti umjetničke kvalitete Ive Andrića. On je tu ušao u svakodnevni život siromašnog bosanskog seljaka. Naročito su dobro opisani neki momenti: npr. susret kmeta Simana sa Ibragom u voćnjaku, kada Siman likuje nad svojim gazdom, ili kada Simana vode u zatvor.

Sve to nam dokazuje da je Ivo Andrić jedan od naših najboljih književnika, a to mu je priznato Nobelovom nagradom za književnost, koju je dobio 1961. godine za svoj roman »Na Drini ćuprija«.

Čitajući Andrićeva djela, čitalac ima utisak da se i on nalazi usred zbivanja i doživljava sve ono što doživljavaju Andrićevi junaci koje je književnik vrlo dobno opisao i po vanjštini i po svojim unutrašnjim osobinama.

Popadić Gorjana VIII

Majka je najbrižnije
biće

Kroz prozračnu plavetnu zavjesu provirivalo je sunce i žmirkavom svjetlošću obasjavalo moje bolesno blijedo lice. Samoća me uzela u svoje krilo da mi dane učini još dužim i težim. Osluškivala sam u nadi da čujem bilo kakve glasove s ulice. Uskoro mi se lice ipak razvedrilo, jer sam čula ubrzano lupketanje po pločniku. Znala sam da to žuri majka, ono brižno svemoguće biće. Žurilo, je da bi što prije poljubila vrele obraze svog djeteta.

Kućna vrata tiho su se otvorila, jer se majka bojala da me ne probudi. Osjetila sam kako kroz vrata izlazi tuga i čežnja, koja me sve do maloprije držala u naručju, a ulaze sreća, nježnost i ono što je najljepše i najdraže, a to je majka.

Lagano, kap veliki bijeli labud, došetala je do mojeg kreveta i privinula me uza se, pomilovavši me pri tom svojom nježnom drhtavom rukom. Njene bistre, smeđe oči, kaje su me tako milo gledale, bile su pune suza. Duboko su upale u blijedo neispavano lice, jer je majka uz mene provela toliko besanih noći, dok su joj suze kapale na moje, bolešću ispijene obraze. Gledala me tako milo i drago, da je njen pogled prodirao dio mog malog čeznutljivog srca.

Zaključila sam da je majka duboko potresena mojom bolešću i tražila sam riječi da je ohrabrim. Ali ni taj, ni drugi, ni treći dan nisam razvedrila ono brižno majčino lice, nisam obrisala suze u dragim očima Bila sam nemoćna i čekala sam ozdravljenje.

Majka je i dalje bdjela nada mnom, sunce je i dalje žmirkalo kroz plavetnu zavjesu i čudilo se snazi i nježnosti majčinoj, a ja sam okružena toplinom i pažnjom promatrala najdraže biće na svijetu.

Palinić Asja VI a

Veseli i tužni odmakli su dani

Vrijeme je prolazno, život nije stao, a moj lik gubi se u mislima na rastanku.

Lišće povija bagremove grane, kiša budi sjećanja na moj prvi susret s drugovima.

Bilo je to prije osam godina. Bistre kišne kapi klizile su po prozorima, vjetar je igrao valcer u tog prvog septembarskog dana.

Stojim, gledam... moj pogled utapa se u tami barokne kuće, poznate stvari skrivaju istinu.

Zašto to mora biti tako?

Mora, upravo mora. Iz mog sjećanja nikada neće izčeznuti slika najljepših đačkih dana.

Sjećanja na prošlost postat će samo svijet imaginarnih snova.

Zvonki i treptavi glasova mojih drugova postat će mi nedohvatljivi.

Svi ćemo otići svojim putem, i raspršiti se kao prozirna kapljica u letu.

Zamišljam sve ono što je prošlo. Preda mnom su ponovo sve one slike, slike tuge i radosti.

U tihoj osamljenoj noći želim blizinu svojih drugova, njihov zov i njihove uzvike. Tračak nesigurnosti, tračak tuge ušao je u moj lik.

Bat starog sata otkucava dvanaest sati. Kosa mi se lijepi na mokre obraze. Nešto bolno me potresa.

Rastanak!

Usahle želje gube se u bezdan.

A ja, statua medu opalim lišćem, lice od bijelog kamena, očiju od kišnih kapi dolazim do spoznaje da na đačkom rastanku svaka riječ boli.

Đački život, život spleten od tuge i veselja je odmakao i prolazi, teče ...

Ankica Batinović VIII b

Moj najbolji drug

Imao sam svog najboljeg druga i prijatelja kojega više nema. On je bio plavokos i pametan dječak. Svakome je popuštao, uvjeravajući ga da je baš on u pravu. Kad bih ja zbog nečega bio tužan, on bi me jedini razumio i dao mi kao utjehu poneki savjet.

Međutim, kao što prije rekoh, njega više nema. On je na moju veliku žalost hrabno poginuo. No, najbolje će biti da ispričam sve ispočetka.

Osvanuo je sunčan majski dan. Već u rano jutro ulicom je brujilo mnoštvo automobila. Ja i on pođosmo na tržnicu da kupimo kruh. Ali, desi se nešto, što je bilo kobno za njegov život. Naime, primijetili smo jednu trogodišnju djevojčicu, koja je istrčala na ulicu punu automobila. Pala je upravo ispred jednog automobila koji je sa zastrašujućom bukom i brzinom jurio. Svim prisutnima sledila se krv u žilama, jedino je moj prijatelj ostao, hladnokrvan. Bacio se na ulicu, odgurnuo djevojčicu u stranu, žrtvujući tako svoj život. Sve se odigralo munjevitom brzinom tako da nitko nije mogao ništa poduzeti.

Čim sam se osvijestio, potrčao sam drugu. Međutim, on je bio mrtav. O, kako je strašno izgledao!

Ali, bolje da vam dalje ne pričam, jer je bilo jezivo. Dugo sam plakao i žalio a i danas žalim.

Časlav Krešić VI b

Pionirima Breze

Ovih dana čuli smo tužnu vijest da je u rudniku Breza u jami »Sretno« nastala eksplozija metana i da je poginulo mnogo rudara. Vijest nas je jako potresla. Bilo nam je žao ljudi koji su cijeli život radili duboko pod zemljom gdje nisu vidjeli ni sunca ni mjeseca, da bi nama osigurali tople domove. Žao nam je bio njihove djece koja su u toj teškoj tragediji ostala bez svojih dragih očeva.

Zato smo na svom sastanku Pionirske razredne zajednice odlučili da prikupimo pomoć toj djeci. Svatko je donio svoj prilog i uputili smo ga pionirima Breze.

Bilo nam je drago što smo skromnim prilogom pomogli svojim drugovima u trenutku kad im je pomoć najpotrebnija.

Ivica Tolić IV c

Tajanstvena
ličnost

Stazica puna igličastog lišća vodila me u tajanstveni svijet samoće. Kako je čudno biti sama. Ali ipak ja se nisam osjećala toliko osamljena. Tu je bilo drveće, poneka ptičica, pa čak se našla i jedna ljubičica. Ubrala sam je i ponijela u ruci.

Odjednom sam osjetila da mi oči gore od topline. Trljala sam ih. Sunce se smiješilo kao kakav nestašan dječak. Držalo se za svoj okrugli trbuh. Ljutito sam pogledala i nastavila put.

Ne mogu se sjetiti o čemu sam razmišljala, kad mi je povjetarac lagano podigao kosu. Nešto čudno, nešto tako nježno, steglo me svojim toplim nevidljivim rukama. Pet velikih prstiju mrsilo je moju kosu. Odjednom sam postala vesela, čila. Što je to što donosi miris voćaka iz daljine, što poziva ptičice da pjevaju i što je mene tako prestrašilo?

»Stigao je...« čula sam šapat.

Tko, šta, gdje? Prestrašila sam se i potrčala, Za mnom je glas dopirao: »Zar me tako volite? Ah...!«

Vratila sam se, podigla ruke i kroz smijeh rekla: »Predajem se moj tajanstveni prijatelju, požuri, čeka te priroda, razigrana dječica na livadama«

Ruke mi još jednom pogladiše kosu i nestaše. Ja sam pogodila tko je to bio, pogodite i vi.

Vesna Cužić VI d

Razgovor s Neretvom

Kad sam jutros, kao i obično, otrčala na Neretvu, opazim žućkastosmeđu vodu.

Upitam je: »Zašto ti je voda jutros tako nečista?« »Granulo je sunce, otopilo je snijeg nad mojim kanjonom i opralo hercegovački kras«, odgovori Neretva.

»Vidim na tvojim valovima ocvale mace, latice trešanja i jorgovana.«

»Da, mace su već ocvale uz moju obalu, a trešnje i jorgovani još cvatu. Vjetar ih miluje, s  njima se poigrava i donosi ih do mojih talasa.«

»Što si još vidjela, Neretvo, na svom putu od izvora?«

»Svi ljudi rade: na poljima, u tvornicama i školama.«

»Eh, kad je tako odoh i ja da učim, a ti, draga Neretvo, pozdravi cijeli moj mili zavičaj do svog ušća! Reci svima da je moj rodni grad ukrasilo proljeće i da svi užurbano rade. Sretan ti put!«

Ivanka Jakić IV c

Jabuka

Jabuka je crvena. Ona je sočna. Njena kora je tanka. Peteljka joj je smeđe boje. Ja jabuku volim jesti.

Kežić Ksenija I d

Na rastanku

Bliži se kraj. Kraj školske godine, rastanak sa djetinjstvom, sa školskim drugovima s kojima već osam godina dijelim svu radost i tugu.

Sad se nalazim na raskršću života. Osvrćem se. Iza mene se nalazi duga, divna staza posuta cvijećem mog djetinjstva. I ispred mene, daleko, daleko u nedogled pruža se prostrana, suncem obasjana dolina. I dok kročim nogom u tu sunčanu ravnicu, pogled mi luta tražeći njih, moje dobre, stare drugove. Nedaleko od sebe ugledah nju, Gordanu, uvijek nasmijanu, dragu, spremnu da ti pomogne. Mahnuh joj. Nedugo zatim ona se izgubi u vrtlogu života, u vrtlogu sretne mladosti.

Blagi povjetarac sudbine ponese me dalje. Gdje? Neizvjesnim stazama mladosti.

Čupić Jelkica VIII d

Gladni vrapčić

Zazvonilo je školsko zvono. Glasno je pozvalo djecu na odmor. Sva djeca su istrčala na dvorište. Bile smo redari moja drugarica i ja. Pokupile smo papiriće, obrisale ploču i uzele zajutrak.

U učionici je bilo toplo i ugodno. Napolju je bilo veoma hladno, a zatim je počelo smiješiti.

Bijele, čiste pahuljice lagano su padale s visine i povećavale radost djece. Kroz zamagljeno staklo gledala sam kako tiho i gusto lepršaju sitne pahuljice.

Uto na prozor sleti sivi vrapčić. Prijateljski me pogleda kroz orošeno staklo. Shvatila sam da traži hranu. Na svu sreću prozor je bio sasvim malo otvoren. Izvukla sam ručicu i neprimjetno mu posula mrvice kruha, Vrapčić ih je pokupio. Veselo je zalepršao krilima, prislonio kljun uz staklo kao da mi zahvaljuje. Siti vrapčić vinu se u snježnu bjelinu.

Mahnula sam mu rukom i bila sam sretna što sam ga nahranila.

Bebić Vedrana IIIc

Bez riječi

Pružila sam ruke...
Nisam mogla da dohvatim tvoje misli.

Otvorila sam oči da ugledam
tvoga oka sjaj.
Razotkrila sam dušu ...
Odbio si...
Uzeo si slobodu!

Slavica Mateljak VII a

Vijetnam

Tamo u daljini,
na drugom, kontinentu,
vodi se odlučan boj.
Dugo ljeta ljudi se bore
za budućnost i život svoj.

Svakoga dana hiljadu sela
gori u isti mah,
nedužna djeca, dignutih ruku,
čekaju slobode dah.

Doći će jednom željeni taj dan,
slobodna zemlja biti će »VIJETNAM«.

Ratković Ljubomiir V8
O. Š. »Veselin Bečević« Čapljina

Galijoti

Galioti, galioti, tužni naši ljudi
teška vesla držale su vaše trudne ruke
Bičem su vas bičevali i vaše su grudi
za uzdahe samo znale, za trpnju, za muke.

U tuzi ste tužnu mladost provodili svoju trpeć' strašna poniženja u lancu ko pseta, svijajuć se nad veslima u krvavu znoju, okovani u okove, prezreni od svijeta.

Marija Jerković, VI, Kula N.

Proljeće

Već je došlo proljeće
u naš dragi kraj.
Vratile se lastavice ,
prolistao gaj ...

Ante Ćeliić,
VI r., Kula Norinska

Zora

Odjednom — sunce sine
i svoje zrake prosu
i onda s visine
ispije svježu rosu.

Rumena zora
zrakama obasjana
plavi se iznad gora
u osvit raskošnog dana.

Jelka Rakić VII raz.

Pčelica

Evo se opet javi ljubica,
ubogi mali cvijet.
Oko nje pčelica
veselo nastavlja let.

Sa cvijeta na cvijetak
Sa pupa na pup
Marljivo puni medni ćup.

Maša Vidović
V raz. Osn. škole
Mlinište

EKIPA RUKOMETAŠA

RUKOMET

Rukometna momčad O.Š. Metković koja je pobijedila O.Š. Opuzen sa 15:2.

Žderić Željko VIII b

STRELJAŠTVO

Većina vas do sada možda i nije znala da se u našoj školi već dvije godine čuva pehar i prelazna zastavica SSO Metković koju su osvojili strelci školske družine »K. Rakić«.

Već na samom početku svog djelovanja naša je družina učestvovala na više općinskih takmičenja gdje je zabilježila dobre rezultate. Posebno treba istaknuti Majić Antu koji je prvak Metkovića u gađanju zračnom puškom.

Našim strelcima pod vodstvom nastavnika Tikveše, tek sada  predstoje teške borbe. Kvalifikacije za

prvenstvo Dalmacije u Splitu održat će se 21. V 1970. god.

Strelci se aktivno pripremaju i obećavaju dobre rezultate.

KOŠARKA

U travnju o. g. održano je košarkaško prvenstvo O.Š. u Zadru. Na tom takmičenju sudjelovalo je osam škola među kojima i naša.

Predstavljali su je: Žderić, Bukvić, Jelavić, Volarević, Bukmir, Puljan, Tolić, Mustapić, Hudrović, Raič i Medić.

Već na samom početku smo se uvjerili da nam sreća nije naklonjena. U prvom kolu smo se sastali sa ekipom Zadra koja je imala naklonost sudaca pa smo izgubili sa 28:34. Poslije toga smo pobijedili O.Š. Ugljan sa 28:19 i O.Š. Biograd n/m  sa

24:12. Na kraju u borbi za treće mjesto sastali smo se sa O.Š. Split i izgubili sa 18:22 pa tako zauzeli četvrto mjesto.

NOGOMET

Na općinskom prven-stvu u malom nogometu naša škola doživjela je neuspjeh.

Poražena je od O.Š. Kula Norinska sa 0:1 i O.Š. Opuzen sa 4:5 (Nakon izvođenja jedanaesteraca) i zauzela posljednje mjesto.

ATLETIKA

Međurazredno prven-stvo u atletici je počelo krajem travnja i još nije završeno. Ekipe VIIIa i VIIIb razreda nisu se pojavile na takmičenju pa su diskvalificirane.

ATLETIKA

SKOK U VIS

SKOK U DALJ                                                                            

TRČANJE NA 60 m

Popunite preostale kvadratiće brojevima tako da sve nazna-
čene računske operacije budu tačno izvršene.

Krešo Kuran VIIId razred
 

NESRETNI DOBITNIK

Jedan srčani bolesnik dobio je na lutriji 200 milijuna, ali je to saznala njegova žena prije njega te se obratila liječniku, jer se bojala da bi zbog toga njezinog muža mogla u dariti kap.

Liječnik ju je savjetovao da mu ne saopći novost sama, već da ga pošalje k njemu.

Kada je pacijent došao, liječnik ga upita: »Što biste učinila da dobijete na lutriji 200 milijuna« »Dao bih vama 100«, odgovori dobitnik, a liječnika, kada je to čuo, udari kap.

Ante Nikolac VIII d

SUBJEKT U ZATVORU

Nastavnik:

— Gdje je subjekt u ovoj rečenici: »Lopov je uhvaćen«?

Učenik:

— U zatvoru, druže nastavniče.

Mioč Vinko VIIIa

STEPENICE

— Miki, kako si uganuo nogu?

— Evo, kazat ću ti: Vidiš li one stepenice?

— Vidim.

— E, ja ih nisam vidio.

Zoran Polić VIIIa

SKITNICE

Policija pfiita dviojicu skiiitaica:
— Gdje stanuješ?
— Nigdje.
— A ti?
— Dva špinata poviše njega,

STUDENT

Ortac pita sina studenta prije
polaganja ispita:
— Da li si spreman, sine?
— I na najgore, tata.

Marko Bojboša VIIIc

MARKE

— Hoćeš li mi, Ivane, poslati koju marku iz Njemačke?
— Naravno, ženo. Dobit ćeš je na prvom pismu.

VIŠA MATEMATIKA

Učitelj:
— Pero, koliko puta l ide u 5?
Pero:
— Zivisi kojom brzinom ide.

ZANAT

— Kćeri, koji ćeš zanat odabrati?
— Pekarski

— ?!
— Pa zar mi niste uvijek govorili da je najvažnije da imam kruh u rukama.

Mladenka Škegro VII, Kula N.

MATEMATIKA

— što ste danas novo radili u školi?
— Tata, vadili smo drugi korijen,
— Ali ja sam te poslao u školu da učiš, a ne da vadiš korijenje.

Jelka Rakić   
VIIIr Kula N.

Davor Romić, VI r. Kula N.

TAČAN ODGOVOR

Nastavnik:
— Ako imaš 100 dinara pa ih izgubiš, što će ti ostati u džepu?
Učenik: — Rupa kroz koju su ispali.

I PIJETAO NEKAD MOŽE DOBITI KOPITO

Učili smo o domaćim životinjama. Na satu nas je drugarica upitala: »Koje životinje imaju kopito?« Jedna učenica je odgovorila u brzini kao iz topa: »Pijetao ima kopito!« Nastao je smijeh.

Poslije nam je ta učenica priznala da je kopito zamijenila sa krijestom koju pijetao zaista ima.

Mislila šta mislila, mi  smo se do suza nasmijali.

Nada Mihić IIa

KRIVO SHVATIO

Učiteljica:
- Ivice, ti ćeš pasti! Ivica:
— Neću, drugarice, ja ću ići polako!

Kata Njavro VI b

OSIGURAČ

Nastavnik:
— Jure, kakvih imamo otpornika ?
Jure:
- Promjenljivih i nepro-mjenjivih
Nastavnik:
- Kakav je osigurač otpornik?
Jure:
— Promjenljivi.
 Nastavnik:
— Zašto? Jure:
— Zato što ga mijenjamo kad pregori.

Musulin Branko VIIId
 

NA SATU MATEMATIKE

Nastavnik:
— Sto gledaš kroz prozor?
Učenik: .
— ? ? ?
— Nastavnik:
— Gledaš li kako magarac leti?
Učenik:
— Ne, druže nastavnice, promatram pod kojim kutem pada.