OS Stjepana Radića

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 2

„Naša
radost“

LIST OSNOVNE ŠKOLE
METKOVIĆ

REDAKCIJSKI SAVJET

DRAGO TOLIĆ
direktor OŠ Metković

PERO MALETA

pedagog OŠ Metković

ANTE ČARAPINA

zam. direktora OŠ Metković

REDAKCIJA

BERNARD ČUPIĆ

nastavnik hrvatsko-srpskog jezika

MAGDALENA ČUPIĆ

nastavnik hrvatsko-srpskog jezika

BLAGO GRGURINOVIĆ
nastavnik matematike

MARIJA PAVELKA
nastavnik hrvatsko-srpskog jezika

DRAGO RAŠIĆ

nastavnik LO

MLADEN SCIPIONI

nastavnik TO

Tehnički prelom lista

Blago Grgurinović

List izlazi povremeno

Cijena pojedinog primjerka 2 dinara

Tisak »BIOKOVO« Metkovć

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 3

Dragi
čitaoci,

već smo se dosad susretali na stranama našeg lista »Svibovi«. Bili su to kratki susreti, ali ipak zabavni, a moramo priznati (primarno krivicu na sebe) suviše rijetki.

Međutim, došla je Nova godina. Valjda će i ona nešto promijeniti. Evo, donijet će vam jedan list koji se zove »Naša radost«. U tom listu moći ćete naći kutak za sebe, moći ćete objaviti vaše male i skrivene literarne i likovne radove. Dozvolite da osim vas još netko uživa u vašim radovima. Prijedloge ćemo vam uvažavati, naravno ako su dobri.

Svaki početak je trnovit i težak, ali se nadamo da nećete biti suviše strogi kritičari. Ukažite nam na pojedine pogreške da bi naš liši drugi put bio estetski ljepši i sadržajniji. Sigurno ste već shvatili što smo željeli reći. Sve što tražimo od vas je da nam budete aktivni suradnici i vjerni čitaoci našeg novog lista.

Pošaljite nam svoje radove, povjerite nam svoje male tajne koje ćemo i mi čuvati, surađujte s nama! Tako ćete i vi postati naši suradnici, a mi ćemo imati dovoljno raznovrsnog materijala za list. Eto, neka bude toliko za naš prvi susret. Uz najbolje želje pozdravlja vas

LITERARNA GRUPA

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 4

Rastanak
s učiteljicom

Tihe, tople suze ... Plakali smo svi. Na stolu omot s ukusno vezanom mašnom, slatkiši i cvijeće. U razredu praznička atmosfera, ipak tajac i ona pored stola. Dragi, prijateljski pogled ulijevao nam nadu i sad na rastanku, kao i onog dana kada me mama za ruku dovela u ovaj isti razred.

Slika koju ću cijelog svog života nositi u sjećanju.

Dan, kao i svaki drugi. Vedro i sunce. Uz buku, smijeh i metež, uobičajeno uđosmo u razred. Sve je bilo spremno, a ona se još nije pojavljivala. Uzbuđenje je raslo. Tada brava zaškripi i vrata se otvoriše. Učiteljica. Prema dogovoru svi zapljeskasmo, ali aplauz brzo utiša. Nešto nas pokosi. Gledali smo je. Ljepša no ikad i tako draga. Polako je 'koračala prema stolu. Usnice su joj drhtale, a nesigurna ruka nesvjesno prede preko čela. Okrenula se. Niz blage bore, jedinog svjedoka rada i strpljivosti što nam ga je dala, curile su suze. Na licu joj pročitasmo sreću. Žena plače. I mi plačemo, a suze se kotrljaju na drage hrapave klupe u 'kojima ostavismo i dio sivog djetinjstva. I prvi put vidjeh svoje drugove, derane, nestašne pognute glave d ozbiljna lica. Svi smo osjećali isto, željeli i mislili isto.

Bala sam sretna, ali nešto teško ležaše mi na srcu. Znala sam, i te kako da nikad više zajedno i nikad više ona neće 'biti s nama. A svi bismo je tako željeli, svi strasno željeli da bude tu. U sebi se iskreno pokajali za svaki nestašluk i ljutnju koju joj učinih. Shvatila sam da nam je bila mati i toliko ljubavi gajila za nas.

Prenuh se. Ona se nasmiješila poput djeteta u snu i pogledala nas. »Hvala«,

izustila je, »nije trebalo«, šutnja, a onda oma poče. Iskreno i nježno pričala je -o onom što nikad nismo znali. Govorila je kako joj je neugodno dati lošu ocjenu, zavikati i slično, a kako se i sama raduje svakom našem uspjehu. I one sitnice, za koje srno je smatrali prestrogom, !ona je praštala, a da za to nismo znali. A ja se sjećam ... Davno je to bilo, kad je sigurnom rukom držala našu slabačku da bi napisali prvo slovo i pokazivala gdje da objesimo kaput, sjednemo... Bila je ista, ali ipak ne... Sada nam je bila bliža, mnogo bliža i porto draga. Rastanak je bio težak ... I jedno obećanje. Mi njoj da ćemo učiti, a ona da će nas katkad posjetiti u novom razredu.
Zvonilo je i tiho izađosmo. Doviđenja! Da, ali u novom razredu. Izišla je, baš kao i jučer, i dugo gledala niz hodnik za mama.

DARKA USORAC VII b

Dolazi zima

Na prstima i nečujno
uvlači se u kutke.
Dolazi, dolazi ona
dolazi šutke.

I mraz i slana
po polju šara.
Led i vjetar
dolinom hara.

Kiša po brijegu sipi
led pod nogama škripi.
Svugdje se uvukla
svugdje je ima dolazi,
dolazi okrutna zima.

DIANA MASOVČIĆ

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 5

Na satu razredne zajednice

A sada tiho u učionicu da prisustvujemo jednom razrednom sastanku.

Đaci ulaze uz veselo čavrljanje i smijeh. Kroz ostakljeni dio prostrane učionice navire jutarnje svjetlo presječeno pokojom svjetlucavom zrakom sunca. Radoznalo gledamo na zidove učionice ne nalazi li se možda naš crtež među grupom najboljih. U razredu žamor i smijeh. Odjednom i sve utihne. Zaškripi ključanica, otvoriše se vrata i u razred s dnevnikom pod rukom uđe razrednica. Prestade komešanje. Tajnik izvadi zapisnik i sat otpoče, jer nemamo vremena za gubljenje. Ispuni se i (slijedeća strana zapisnika. Tema raspravljanja: »Pripreme za proslavu novogodišnjih praznika«.

Pada prijedlog za prijedlogom, dižu se ruke, odobrava se i negoduje, ali ipak ma kraju, svi se slažu s donesenom odlukom. Prva važna odluka glasila je: »Sakupiti novac za jelku«, jer proslavljati Novu godinu bez jelke, je isto što i poći na oranje bez pluga. Odlučili smo da već slijedećeg dana počnemo praviti ukrase. U okićenoj /prostoriji slavit ćemo praznik uz muziku i komične igre. Za pripremanje šala d igara odabran je odbor od Cetini člana. Nakon ovih prijedloga razrednica je preuzela riječ. Ona je predložila da ostalo vrijeme slavlja također ispunimo smijehom, predajući bezvrijedne smiješne poklone. Svi smo prasnuli u smijeh. Odjednom zazvoni.

Učionica se poče prazniti. Podigavši papirić ispod klupe, izađem zatvorivši za sobom vrata. U mašti mi je lebdjela slika ukrašene učionice ispunjene veselim dječjim smijehom koji je, miješajući se sa zvukovima muzike, odzvanjao u .skoroj budućnosti.

SANJA TOLIĆ VII b razred

Režiser Obrad Glušćević

U naš monotoni đački život, uvukla se radost koju je donio jedan poznala režiser — čovjek plemenitih osjećaja i duše — Obrad Gluščević. Kad smo ga ugledali, obuzelo nas je veliko: uzbuđenje i zadovoljstvo.

Dok smo ga slušali, osjećali smo se ponosni shvativši da on nije zaboravio svoj rodni kraj, mali gradić u dolini Neretve, život kojim se tu živi, ljude — sve što je život i stina.

Na svako naše pitanje odgovarao je iskreno, spontano, znalački i nama pristupačno. Spustio se na nivo đaka svojom neposrednošću.

U svakom svom filmu obrađuje temu o malim, nepoznatim ljudima i njihovim životima koji ne teku uvijek glatko i bez poteškoća. Svu pažnju posvećuje unutrašnjoj, psihološkoj karakteristici čovjeka, njegovim vrijednostima i negativnostima. To je čovjek vrijedan pažnje i nagrada koje je dobio. Filmovi su mu odraz ličnosti koja je potpuno izgrađena tokom godina stvaralačkog rada.

Ne znam da li je cvijeće uz prigodni poklon uspjelo u potpunosti da dočara našu zahvalnost i simpatije i prema tom dragom čovjeku, ali sam sigurna da je na mnoge ostavio dubok utisak.

MIRJANA TOŠIĆ VIII d

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 6

Velika riječ

Mama, ta riječ
slatka ko san,
mama, ta riječ
svijetla ko dan.

Tisuće dragulja na toj riječi blista
i njena slova tako su čista,
a zvuk te riječi
na sunce podsjeća
i kad je izgovorim, obuzme me sreća

Mama, mama, ta mila riječ,
u meni budi slavuja pjev
i zato danas, baš ovog dana,
sretna sam što mogu da te poljubim
i kažem ti: »Mama, mama ...!«

KRTALIĆ MARIJA VII c

Zemljo moja

Vihor rata u crno te zavio.
Prasak tanadi i plač dubok, ranjiv
Muziku ti je stvarao.
Nebo je pocrvenjelo,
Krv ga je prebojila,
Sunce se ugasilo,
A slobodan dan
Vrata je zatvorio.
Poput aveti, čvrsto,
Čvrsto te stezao obruč
Strančevih ruku.
Krv i smrt dva
vjerna druga, često su te
Pratila i skute ti krasila.

Puče puška,
Odjeknu jeka,
Razbi se obruč,
Nestadoše krila.
Nebo boju mijenja,
Al' pečat krvi ostaje.
Slobodan dan
Vrata otvara,
A na njih sunce
Žarkim zracima nadire.

KRSTIČEVIĆ SNJEŽANA VII a

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 7

Ljubičice

Osvanulo je divno sunčamo jutro. Kroz odškrinutu zavjesu vidio sam krajičak kristalno plavog neba. Sunce je izdašno rasipalo svoje blage, zlatne zrake po još usnulom gradu.

Čuh lagano otvaranje vrata. Ništa neobično. To se ponavlja svakog jutra. Majka dolazi sa tržnice i tiho ulazi u stan, da ne bi koga probudila.

Uđe u moju sobu. Zatvorih oči i napravih se kao da spavam. Ali sam ipak kroz trepavice vidio svaki pokret njezina tijela. Lice joj je zablistalo, a iz njega je zračila neizmjerna radost što me mije probudila. Ušla je tiho u kuhinju.

Kad sam se digao, sunce je već visoko odskočilo, a na stolu je čekao dobar zajutrak. Ali još nešto. Majčin topli osmijeh i poljubac.

Mama od sveg cvijeća najviše voli plave mirisave ljubičice. Ali nigdje u kući tog ukrasnog mirisavog cvijetka. Smatrao sam sebe krivim za to. Odlučih da poslije ručka odem u šetnju po ljubičice.

Hodao sam prašnjavim putem u pravcu šume, u carstvo cvijeća, raznih vrsta i boja. Nisam dugo hodao kad se pred mojim očima ukaže ljubičice. Rasle su pod gustim zelenim suncobranom, grmom. Sagnuh se, pregnuh rukom za prvom ljubičicom, ali stadoh. Zar da takvog lijepog cvijetka lišim života. Ali majčina ljubav prema tom cvijeću i osmijeh, bio je jači od svega, od svega drugog na svijetu. Bar za mene. Počeo sam brati. Trebalo je mnogo muke i ogrebotina dok nisam u svojoj ruci držao dobar buket tih nadasve mirisnih cvjetova. Pošao sam kući. Nikad nisam bio radosniji. Znao sam da u ruci držim dobro majčino raspoloženje, osmijeh i poljubac. Nosim tom najdražem biću lijepo cvijeće. Ta me misao obuzimala radošću a bio sam, čini mi se, najsretnija dječak na cijelom svijetu. Srce mi je radosno udaralo, trčao sam kao pomaman, dok napokon nisam uletio u stan, u majčino krilo. Još jednom sam vidio njezin smiješak i radost i koji su mi se učinili najdražim na svijetu.

Sunce nas je obasjalo i milovalo zagrljene i sretne.

IVICA MALETA VI c razred

Dječje srce

Možda tu sliku držim u sjećanju, jer mi je bliska, možda mi je i daleka, ali ja je pamtim, ona je tu. Mora da su me se dojmile i suze mojih prijateljica koje su sa mnom gledale tu priču, taj film, film pun ljubavi, dobrote, nepravedna optuživanja, svijetla i tame, film koji nosi naslov »Izgubljena olovka«.

Taj pokret! Odlučan i brz. Koliko gorčine i razočaranja nosi ta dječja nevina gesta. Koliko je boli nakupilo srce kaje odlučuje da jedno drago biće iščupa iz sebe. Dijete okruženo oštrim pogledima od kojih ga svaki bode u najnježniji dio tijela; u dio tijela koji sve osjeti, koji osuđuje i najviše pati, u srce koje teško prašta. Dva-tri pokreta po slici, ali ne; srce ostaje opet isto, ono opet voli to lice, lijepo lice učiteljice. Ono prašta, prašta, oprostit će sve, ali samo to drago lice mora znati istinu. Ne smije ga osuđivati. Mora ga voljeti i pokloniti mu bar malo ljubavi kao i ostalim đacima. I to uplakano lice zaslužuje jedan nježan poljubac, jedan otkucaj srca koji govori mnogo, mnogo ... možda šalje signal koji javlja da je spremno pokloniti ljubav jednom uplakanom, jadnom otvorenju.

KRTALIĆ MARIJA VII c

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 8

Vjećnici
AVNOJ-a u našem
razredu

Pripeklo sunce i kao da prkosi kasnoj jeseni, prodire kroz prozorska stakla u našu učionicu i miluje nas svojim zrakama. Tišinu i mir svijetle učionice prekinule su riječi drugarici učiteljici: »Djeco, sada će nam vijećnici AVNOJ-a pričati kako je stvorena nova Jugoslavija« — »Zar će zbilja doći vijećnici AVNOJ-a?« zbunjeno smo pitali. No zagonetka je brzo riješena. Drugarica je Uključila gramofon i ploča se pokrenula. Čuli smo riječi vijećnika.

Pričaju kako su iscrpljeni, ali bodri stizali iz brigada i odreda i iz svih krajeva Jugoslavije kroz neprijateljske obruče, gdje je na svakom koraku vrebala smrtna opasnost.

Ovakve poslanike nije imao još ni jedan parlament u historiji naroda i država, koji su u takvim okolnostima, gotovo s puškama u rukama, usred najžešćih oslobodilačkih borbi izvršili državni prevrat i donijeli znameniti demokratski nacrt novog državnog uređenja jugoslavenskih naroda. Po ovom nacrtu Jugoslavija se izgrađuje na federalnom principu i time ona postaje bratska zajednica ravnopravnih naroda Hrvata, Srba, Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca.

Tada se odigrao najznačajniji trenutak naše historije.

U zonu oko 5 sati doktor Ivan Ribar zaključio je zasjedanje. Svi su poslanici bili svečano raspoloženi i uzbuđeni Razišli su se na nove zadatke.

ANĐELOPOLJ MERI VI c

Tužan dan
u našem
mjestu

Uoči Dana Republike svi smo se Veselili u školi. Među ostalima i ja, jer sam trebao ići čestitati praznik. Prazničko raspoloženje vladalo je u cijeloj školi. Na povratku sa čestitanja na raskršću smo ugledali mnoštvo svijeta. Pridružili smo im se znatiželjno i saznali strašnu vijest.

Nastradao je jedan od naših drugova iz razreda. Kao da mi se noge posjekoše! Učinilo mi se da je nestalo sunca, a nebo potamnilo, suze teške i velike otkidahu mi se iz očiju kao zrele kruške. Jedan mladi život prestao je da se veseli, da palče i da se igra. Naš drug Žarko bio je mrtav. I dok se oko nas čuje jecanje, pitam se, kako se to maglio dogoditi? Zar je moguće?

Sjetio sam se njegove majke koja je ležala bolesna u bolnici. On je žurio na biciklu da joj pošalje pismo. Možda je bio zanesen mišlju na majku, kako mu je teško bez nje i u tom razmišljanju

nije ni opazio da je kraj njega kamion sa prikolicom. I eto, nesreće! Umjesto pisma, majka će dobiti žalosnu vijest da joj je poginulo sin, noseći joj pismo.

(Tada sam tvrdo odlučio da više nikada neću majku gnjaviti radi bicikla i ostalih dječjih želja). Teško me potresla smrt mog druga. Mislim da je to bilo jedan od najtužnijih dana u našem mjestu, ne samo za mene, već i za moje drugove i roditelje.

MIROSLAV ČUBELA IV b raz.

Kolona

Lica im koščata, obrazi upali, oči bez izražaja. Ali ipak, u tim bezizražajnim očima očituje se smjelost, nada u pobjedu, duboka mržnja prema neprijateljima, ali i ista tolika ljubav prema narodu.

Nad njima se nadvilo tmurno nebo. Kiša lijeva kao iz prevrnuta kabla. Noge im upadaju u ljepljivo blato. Neki ostaju nepomično ležati, i vodi im sapire gustu krv sa teških rana. Drugi posrću, padaju, ali ipak kroče naprijed uzdignute glave. Svjesni su toga da možda idu u smrt. Ali taj put u bezdan ipak ima .svoje »zašto«. To »zašto« je sloboda. Oni žele slobodu i za nju bi dali sve, čak i vlastiti život.

Zato kolona kreće naprijed, bez zastoja, s mnogo smjelosti. Kreće prema boljem životu.

MAJA BAĆE Vd

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 9

N a k v i z u

Nakon dosta dugog pripremanja otišli smo na takmičenje u Zagreb. Taj put, a i samo natjecanje za mene su bili nešto novo. Jasno i prije sam bila u Zagrebu, ali nikad sa tako velikom dužnošću.

Zato sam bila sva kao biće satkano od strepnje i dugog iščekivanja.

Testiranje se održavalo u osnovnoj školi »Crveni oktobar«. Na naše veliko iznenađenje, a to je sigurno i bio taj »peh« što nas je pratio od početka, testirali su nas odvojeno. "Trema me držala, kraj mene u klupi sjedila je nepoznata djevojčica mirno. Zavidjela sam joj. Pravilno štampana pitanja krivudala su pred mojim zamagljenim očima. Noge sa mi se tresle. Ali varate se ako mislite da je to bilo od hladnoće. Peć u uglu veselo je pucketala.

Kad je testiranje završilo, krenuli smo autobusom, nakon što smo doznali da nismo ni pobjednici ni pobijeđeni. Ja sam razočarana, ali kao melem (tješile su me riječi jedne uzrečice: »Važno je učestvovati, a ne i pobijediti.«

Ali dolazak u školski studio bilo je nešto drugo. Silazimo u neku prostoriju kao u podrum. Jedan je stol uza zid, na njemu pepeljara puma otpadaka i šalica crne kave. U uglu raštimani klavir, a jedna djevojčica, da prikrije tremu, rastreseno udara po tipkama.

U toni »čarobnom studiju upoznali smo voditelja emisije i čudno buljili u kamere čije su se žarulje crveno kesile na nas.

Bilo je netočnih odgovora, ali ipak priznatih. To me još više zbunilo. Takmičari su bile »I. Mažuranić« i »Lepoglava«, a s malo više znanja i spretnosti »Mažuranićeva« ekipa je pobijedila.

Doista dugo mi je .trebalo da se razveselim gledajući divno osvijetljeni Zagreb. Dok smo šetali punim ulicama, mislila sam na prošlo natjecanje i smijala se u sebi. Smijala sam se sebi zbog toga što sam u mislima reproducirala čudne situacije kad sam jednom zašla u svijet kamera i čudno obojenih zidova više nisam bila razočarana, već mi je sve bilo smiješno i zaključila sam da sitničave kamere ne mogu prikazati realnost jednog života. Ražalostih se tek onda kad pomislih da bi te kamere sigurno prikazale moje ruke koje su se nesigurno zatresle.

MARIJA KEŽIĆ VIII b razred

Sastanak
recitatorske
grupe

Svakog četvrtka, obasjanog suncem ili osvježenog kišom sastajemo se u vrlo lijepom kabinetu. Tu uz pomoć nastavnika i ploča s recitacijama velikih umjetnika uporno nastojimo postići uspjeh.

Na priredbama recitiraju najvrjedniji učenici. Njih je teško izabrati, jer svi smo mi zainteresirani za ovaj rad, te među nama nema nikog tko bi se preko sata komešao zbog dosade.

Zvonjava ubrzo prekine naš rad. S njenim odlaskom odlazi i grupa i svi sretni događaji vezani uz nju. Ona nas povremeno razdvaja od učenja, od recitiranja.

Vraćam se starom svakidašnjem životu.

ASJA PALINIĆ, VI a

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 10

Pjesma o mrtvim rudarima

Leš je do leša ... četrdeset devet,
srce do srca ... plač se visoko diže.
To ranjena Bosna plače po ko zna koji put.
To ona nijemo pati.
Mnogi su životi ugasli ovdje
gdje je još juče pisalo »SRETNO«
A danas vam, rudari ne možemo reći
te riječi nade, te riječi smjele,
danas su naša zanijemila srca.
Kolona tužna, kolona smrti
sad kreće negdje gdje nema pijuka,
tamo gdje ne treba pisati »SRETNO«.
Dignite, živi rudari, ponosno svoja čela,
nijedna ne smije biti pognuta glava!
Dignite visoko plodove svojih djela,
a vama, mrtvi rudari, neka je slava.

KEŽIĆ MARIJA VIII b

Proljeće
u ruci

Tiho ko šapat usnule duše
pramen se sive magle njiše
na ogoljeloj grani graba.
I nešto odviše hladan
kreket je žaba poletio k mršavom
mjesecu,
kroz leden zrak.
A nešto nježno u svome letu
u moju kosu uplete
u cvijetu badema rascvalu granu.
Položih na grudi darovano cvijeće,
a ono zašuti toplo, uzavri krv,
a šapat daljine pjevaše jeku
proljeće, proljeće!

KEŽIĆ MARIJA VIII b

Tvrđava od
snijega

U dvorištu pokraj kuće,
napravio Janko juče,
tvrđavu od sitnog snijega
pa sad djeca love njega.

Krije se Janko u tvrđavi svojoj:
»Pogodit ću djecu grudom mojom.«
Ali djeca mudra bila,
na tvrđavu vodu slila.

Toga časa dogodi si čudo;
Janko, naše dijete »mudro«,
osta sada bez tvrđave svoje,
niz licu mu se suze roje.

LAĐA BUŠIĆ VII c razred

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 11

Značenje života u ratnom vrtlogu

Život, život, a što je zapravo taj život? Ratni život... Život bez ljubavi, nježnosti i osjećaja, život ispunjen grubošću istine, okrutne istine.

Nebo je tamno, bezizražajno kao da govori o neizvjesnosti okrutnog rata. Pepeo, vatra... Očajnički zov čovjeka koji je podvrgnut strašnom ratnom labirintu ... Razgovara sa životom, sa ratom koji lebdi nad svim životima, razgovara sa ratom koji u svoje proždrljivo, neumoljivo ždrijelo vuče živote nevinih, ali hrabrih. O, živote ...! Poklici odlutaše okolinom tražeći odgovor. Ali, život nije odgovorio tom čeznutljivom, očajničkom zovu, samo sunce nade zasja i bijesnu, nagovještavajući slobodu i sreću budućem životu.

KATICA V. VI d raz.

Jutarnji
pejsaž

Mrak se polako razilazi, gase se posljednje zvijezde. U zraku se osjeća jutarnja svježina. Oštar je. Lokvice su smrznute, i mraz još štipa za uši i nos.

Sa istoka polako proviruje, treperi i rumeni se. Biva sve jasnije. Rumenilo poprima narančastu boju, pa žutu.

Najprije nejasne, a zatim sasvim oštre i jasne sunčane zrake bojažljivo, pa sigurno pokušavaju ugrijati smrznutu zemlju. Gle, snaga života, okrugla lopta je već provirila. Izgleda velika, povećana, kao da skuplja sve svoje zrake, da još jednom žarko poljubi svoju zemlju. Dan će biti vedar. Na nebu se nazire tek nekoliko oblačića. Priroda se kupa u zraku. Tople zrake miluju drveće, grmlje, krš, igraju se u rijeci i zaviruju u kuće budeći pospance. Pijetlovi i ptice pozdravljaju taj izvor života.

NIKOLA NOGOLICA VI a

Osvrt na
detalj iz
filma
„Tačno u podne“

Sat — vremenski čuvar, saveznik dobrog i lošeg — neumorni radnik. Vrijeme polagano teče, kao da hoće da stane, da se zadrži u svakom sretnom osmjehu, u ljudskog bespomoći, zlobi. Život je okrutan.

Kazaljka se zadržala na jedanaest. A tačno u podne

sudbina se mijenja — ne, život prestaje il' možda počinje. Sekunde straha grade veo tužnih razmišljanja, minute tkaju vjeru u pobjedu — tačno u podne! Što dolazi iz vremenskog zida koji dijeli život od smrti, sreću od nesreće — javlja se samopouzdanje, vjera u sebe i život...

U trenucima rastrga-nosti, u sponama nerazu-mijevanja, u pogledima bespomoćnosti, straha, očituju se vremenski odjeci — tačno u podne! Vrijeme proždire ljude, nagriza vjeru! stvara mržnju, ali i otkriva istinu i daruje volju.

A volja je ogledalo ličnosti, spasilac duše, misli, ljubavi, života.

Minute prolaze ... Kazaljka sudbine stala je — tačno u podne... Što donosi? Život ili smrt?

Mučni trenuci su prošli. Javljaju se radosni tiktaji vremena — život se rađa, nastupa sreća, ljubav pobjeđuje — tačno u podne!

GORDANA
OBRADOVIĆ VIIId

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 12

Deset školskih zapovijedi

1. Ja sam ocjena tvoja (1), nemaj drugih ocjena osim mene!

2. Ne izusti imena mojega uzalud (5)!

3. Spomeni se da svetkuješ dan kad dobiješ mene (1)!

4. Poštuj mene (1), a petice se okani!

5. Ne ubijaj lijenost!

6. Ne sagriješi ludo, nego varaj pametno!

7. Ne posudi u nepovrat!

8. Loše svjedodžbe smatraj lažnim svjedočanstvom!

9. Ne postavljaj tupe puntine na stolicu svoga nastavnika!

10. Ne poželi ocjene bližnjeg štrebera.

Napisale:

LAĐA BUŠIĆ i

DIANA MASOVČIĆ

~ male šale ~ male šale ~ male šale ~

------- iz našeg razreda

Već smo se spremali za odmor.

Svi smo stajali u redu osim Ivice, koji je bio kod stola gdje mu je drugarica pregledavala rad, i dvojice u garderobi. Kad je Ivica došao na vrata garderobe, povikao je: »Drugarice, pobilo se rukovodstvo!«

Svi smo pojurili prema garderobi i uistinu: Slobodan, podpredsjedmik razreda, tukao je Mericu, predsjednicu razreda.

Svi smo se nasmijali, a naše rukovodstvo obećalo je da se više neće tući.

IVANKA BOLANČA IV c razred

-------------stanice

NASTAVNIK: »Naše tijelo sastavljeno je od mnogo stanica«.

IVICA: »Druže nastavniče, autobusniih ili željezničkih?«

ZVONKO KALEB VII c razred

-----------mjesec saobraćaja

POLICIJA: »Druže, gdje ti je dinamo?«

VOZAČ: »U Zagrebu.«

VINKO MIOČ VIII a

-----------u hotelu

»Izvinite druže, ali vi već tri sata sjedite za tim stolom samo uz jednu čašu vode.«

»Dobro, onda mi donesite još jednu.«

BLAŠKO BUKVIĆ VIII d razred

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 13

Novi
režim
u školi

I vratiše se đaci onom starom »nomadskom« načinu učenja. Baš kao u prethistoriji. Tada su đaci išli od mjesta do mjesta za boljim primjerima. Tako i sada.

Svakih 45 minuta budi te zvono, a onda šetnja. Mislite ugodna? Ne. Nikad nisi siguran otkud te dežurni nastavnik miluje britkim pogledom. Zato čuvaj svoj red u šetnji, bolje ti je.

Prije je u našoj školi pećinsko slikarstvo bilo najrazvijenija grana umjetnosti. Gdje se god okreneš svugdje sa se mogao diviti kompoziciji tamnih mrlja i imena kao da su ostavljeni budućim generacijama kao trajno obilježje svih onih koji su sjedili u tim klupama. Ali sada, svaki profa svoju učionicu - kabinet čuva. E, to je već nešto drugo. Eto, to je naša nevolja.

Ali nije samo to nego i istezanje noga. »Dobro je to za protegnuti noge«, kažu nastavnici. Ništa za to, barem će naša škola dati odlične maratonce, jer je trening svakih 45 minuta.

IVICA PULJAN VIII d raz.

Školski
odmor VI b

Zazvoni zvono. Sat je završen, a rat tek počinje.

Nastavnik još nije uspio izaći iz razreda, a već su mu nad glavom počeli letjeti trokuti i bilježnice.

Sveto pošalje svog prvog zamjenika Časlava da izvidi da li se koje »tane« susrelo sa pepeljarom na katedri. Ubrzo ga rani gumica tačno u oko. On se povuče sa zadatka, a da se nije povukao, pogodio bi ga trokut koji je upravo pogodio Radu.

Rade je dobio čvorugu, Časlav modricu, a Sveto razbio Rudi nos. Čula se samo vika djevojčica i ono gromko: »Ura...« Stražar na vratima poviče: »Opasnost na hodniku!« Svi se počeše povlačiti sa borilišta i veliki oblak prašine, trokuta, olovaka i gumica spustio se na katedru.

Kad je nastavnik ušao u razred, svi su stajali u klupama, i oni sa čvorugama i oni sa modricama, sa razbijenim nosom, i Sveto i Rudo i Časlav.

Pred katedrom, nad kojom se digao oblačak prašine stajale su pernice, bilježnice i trokuti.

Mato Mustapić, VI b razred

»NAŠA RADOST«

travnja 1970.

strana 14

~ enigmatika - enigmatika ~ enigmatika ~

KRIŽALJKA

VODORAVNO: 1. Čuveni rimski pjesnik, 9. rimski aitan novac (mn.), 10. Lak, 11. Antikvitet, 13. Čuveno drvo (Laban), 14. Nedavno preminula engleska filmska glumica (Vivijen), 15. Francuski: zlato, 16. Ime režisera Laurentisa, 18. Turski: hrana, 20. Lična zamjenica, 21. Električna mjera, 22. Savez komun. omladine Jugoslavije — kratica, 24. Koje pripadaju istoj vrsti, 26. Rijeka u SSSR, 27. Njemački: životinja.

USPRAVNO: 1. Poznati talijanski režiser, 2. Židovsko ime, 3. Glavni grad Saudijske Arabije, 4. Rimska provincajia u našim krajevima, 5. Trom (ikav.) 6. Ljekoviti pijesak, 7. Lična zamjenica, 8. Unutrašnjost, 12. Muško lice iz Verdijeve opere »Aida«, 17. Žestoki napad, 19. Slika, 20. Mjera za težinu (mn.), 23. Grčko slovo, 25. Kratica za sportsko društvo.

REBUSI